U Europi znamenita ateistička kampanja koja je svoj vrhunac doživjela u UK sa sloganom "Vjerojatno nema boga. Sad prestanite brinuti i uživajte u životu" doživjela je očekivani fijasko u vatikanskoj koloniji imena Hrvatska.

U još jednom padu na testu demokracije, na kojem je točan odgovor onaj da "uvreda" nije ograničenje slobodi govora jer ona uključuje i ono što vrijeđa i uznemirava (posebno kad se radi o pitanjima od javnog interesa, kakvo je javna rasprava o vjeri, sekularizmu i ateizmu), hrvatsko društvo pokazalo je poslovičnu razinu nezainteresiranosti za ovaj slučaj koji vrlo jasno upozorava na deficitarnosti i niski stupanj razvijenosti građanske svijesti i demokracije u Hrvatskoj.

Skupina aktivista koja je od ZET-a zakupila na samo mjesec dana samo 4% komercijalne površine u samo tri tramvajska vagona za ateističku poruku nije dugo čekala da ona bude uklonjena s logički duboko deficitarnim objašnjenjem da je kampanja uzbudila građane i da je suprotna standardima koji ne dopuštaju oglašavanje koje vrijeđa vjerske osjećaje. ZET je k tome dodao da s udrugom "nisu imali ugovor pa ga nisu dužni ispoštovati", valjda nesvjesni da naplata usluge automatski znači ugovor i to ugovor u kojem je jedna strana (platitelj) već izvršila obvezu koju je ugovorila.

"Vjerski osjećaji" nerijetko se smatraju nekakvom granicom gdje sloboda govora mora stati. Relogiozne osobe često tvrde da ih određeni stavovi o religiji vrijeđaju i da je opravdano zauzdati određeni oblik govora jer njihova vjerovanja zaslužuju određeni stupanj poštovanja.

Pogrešna i raširena pretpostavka ovakvog rezoniranja je da je religiozna vjera posebno ranjiva i da ju zato treba zaštiti posebno debelim zidom poštovanja, koje nije identično kao i ono bazično poštovanje koje čovjek iskazuje čovjeku. Određene ideje u religiji (npr. da bog postoji) smatraju se toliko bitnima ili "svetima" da je njih ne smije javno dovoditi u pitanje. Ipak, ako netko glasa za političku stranku koja vam se ne sviđa, možete ga napasti i uvjeravati ga da je to loše i nitko se neće osjetiti posebno uvrijeđenim zbog toga niti će vam zabraniti govor jer vrijeđate njegova uvjerenja.

Ako netko misli da treba povisiti poreze, imate slobodu da se tome glasno protivite, ali ako netko kaže da ne smije jesti meso jer stiže godišnjica navodnog uskrsnuća mrtvog mesije, to morate "poštovati"?

Zašto je društveno prihvatljivo javno imati različita mišljenja o porezima, ljevici ili desnici, ali ne i o tome postoji li bog ili ne? Ako se građani ljevičari moraju pomiriti sa izbornim sloganom desnice koji "vrijeđa" lijevicu, jer takvi su prinicipi demokracije, zašto se pojedinci ne usuđuju tu istu slobodu dopustiti u raspravi o (a)teizmu? Ne postoji niti jedan uvjerljivi razlog zašto ideje poput one da boga nema isto ne bi bile podložne i dozvoljene u javnoj debati kao i svaka druga.

Religija ne može imati privilegirani status u javnoj raspravi. Makar je uobičajeni princip logike da onaj koji nudi autoritativno mišljenje mora ponuditi i temelj za taj autoritet, nije rijetkost da se religijske institucije u Hrvatskoj pita za mišljenje u javnim raspravama u kojima doista nemaju kompetencije sudjelovati (npr. reproduktivna prava). Također, dominantna religija rijetko je, ako ikad, subjekt kritičkih reportaža javnih medija kao što je HRT makar je eksponiranje problema i nedostataka dominantne religijske institucije zasigurno pitanje od javnog interesa kojem ta institucija služi.

Zbog te raširene predrasude da je vjera izvan kritike zbog "vjerskih osjećaja" i nezasluženog "poštovanja", ateistički stav u javnom prostoru se potiskuje uz neuvjerljiva objašnjenja koja su zapravo pokriće za nedostatak hrabrosti i nerazumijevanje demokracije čije je osnovno načelo jednakost: ako vjerska zajednica može zakupiti oglasni prostor s vjerskom porukom (koja "vrijeđa osjećaje nevjernika") onda i nevjerska zajednica može učiniti suprotno.

Ako ateistička poruka ne može biti objavljena jer vrijeđa teiste to pretpostavlja da vjerske vrijednosti nadilaze vrijednosni sustav onih koji nisu vjernici. To nije jednakost.

Kad je rasprava o religiji i slobodi govora u Europi živnula objavom Muhamedovih karikatura u danskim novinama, "vjerski osjećaji" su poticali na paljenje danskih zastava u Pakistanu i Indoneziji jer građani mnogih islamskih zemalja imaju problema s razumijevanjem slobode govora.

Slično stanje svijesti pokazuju i demokracije u razvoju koje nemaju institucionalne snage promovirati demokratski poredak jednakosti. Neproporcionalno privilegiranje religije nad nereligijom pokazuje da je Hrvatska još uvijek daleko od sekularne države, što i nije neka novost, slično kao što novost nije ni spoznaja da će pitanje slobode govora dobiti manju pokrivenost u medijima od Farme ili broja plastičnih operacija kojima će se morati podvrći Halid Bešlić nakon prometne nesreće.

Kao što se u demokraciji političari moraju naviknuti na satirične i provokativne karikature u novinama, tako se i vjerska populacija (bila u većini ili ne - brojnost je potpuno irelevantna) mora naviknuti na javno propitivanje svojih stavova i uvjerenja. To naravno ne znači da poštovanje tuđih uvjerenja treba nestati nego da ga samo treba svesti na onu mjeru kojom se poštuje stav prijatelja da je njegova obitelj fantastična, ali istovremeno nije zabranjeno objasniti mu zašto to nije tako.

Je li u hrvatskoj javnosti ok ne biti religiozan? Zbog kojih razloga ZET (ne) treba dopustiti postavljanje ateističkih slogana? Može li se uklanjanje postera "Bez boga, bez gospodara" smatrati povredom slobode govora i znači li to da ZET ne razumije demokraciju?

Javno, 10. 3. 2009.