Možda želite reći da se osjećate isprovociranim, jer vam netko doslovce dovodi u pitanje vaše neosviještene stavove, raskrinkava vaš praktični život kojem bi mogao biti geslo: “Recimo da Bog postoji“ ...

ZET-ov tramvaj s ateističkom porukom, poslan u promet na Međunarodni dan žena, poprilično je podigao prašine. Smijem pretpostaviti da su pokretačice to željele i postići ne bi li upozorile na pomanjkanje tolerancije u društvu prema manjinama, s time da se manjinom deklariraju (i) nevjernici i nevjernice, ateistkinje i agnostici. ZET-ovu naknadnu odluku da povuče sporni tramvaj, inicijatorice smatraju pokazateljem netolerancije i diktata većine - vjernika i vjernica - prema nevjerničkoj manjini.

Očekivana reakcija iz vjerničkih krugova: Diktatura manjine nad većinskim, vjerničkim pukom, nedopustivo vrijeđanje vjerskih osjećaja, krivi ateizam jer je inat.

Problemu stvorenom tom odlukom Međunarodni dan žena na neki način daje prikladnu kulisu: Netolerantnost društva se uglavnom odražava u odnosima većina prema manjinama: iako su žene većina, njihov gospodarski, profesionalni status je - brojčano dokazivo - relativno slabiji, a globalno gledajući apsolutno inferiorni u odnosu na muškarca. U tom kontekstu, žene su manjina poput drugih skupina s posebnim potrebama.

Mogla bih si zamisliti da su inicijatorice imale na umu i to da je element diskriminacije žena upravo Crkva, tj. Katolička crkva, premda diskriminacije žena ima u svim kršćanskim vjerskim zajednicama i u nekršćanskim religijama. Vjerski, religijski motivirane diskriminacije žena imaju ozbiljne društvene posljedice i sačinjavaju bitan element za uskraćivanje temeljnih ljudskih prava ženama diljem svijeta.

Bila to pozadina protestne akcije s ateističkom porukom ili ne, inicijatorice su se okomile na pogrešnog krivca jer su optužile vjeru, a ne krivovjerje ni zloporabu vjere za nečije interese. Postoji li Bog ili ne postoji manje je važno od činjenice da Crkva (i crkve) još dan danas navještaju Boga koji je stvorio muškarca i ženu po svojoj slici i prilici, ali muškarcu i ženi dodijelio različite funkcije, što znači da je On stvorio temelje za sve buduće nepravde! Čini mi se da bi, s obzirom na prikladni datum, poruka o diskriminacijskom potencijalu vjere bila primjerenija od demonstracije “netolerantnosti vjerničke većine prema nevjerničkoj manjini“.

Tko je manjina, a tko većina? Tu već ne odgovara odnos: 80 posto građana u Hrvatskoj nisu katolici, odnosno vjernici! Njih ima, vjerojatno, ne više od 30 posto (koliko iznosi prosjek u takozvanim katoličkim zemljama). Ostalih 50 posto vjernika živi kao praktični nevjernici, i ako me moji dojmovi ne varaju, ti ne trpe baš duševne boli ili materijalno, financijsko, profesionalno zapostavljanje.

Čak ih ni sama Crkva ne diskriminira, nego je više susretljivija prema izgubljenim ovčicama od stabilnih vjernika (gdje je odnos sličan onome u dugogodišnjim brakovima: partner - u ovom slučaju Crkva - ne trudi se zadržati stabilne vjernike jer se ni ne mora bojati da će ih izgubiti: brak iz komocije i navike).

U jednom su ipak u pravu svi oni koji smatraju da su nevjernici diskriminirani. Naime, kako sam mogla razabrati iz reakcija svećenika na spornu tramvajsku poruku, oni nemaju ništa protiv nevjernika iz ravnodušnosti, ali imaju sve protiv onih koji svoj ateizam zasnivaju na inatu, jer to je, kao, pogrešni ateizam. Ne znam smijem li iz te ocjene izvući zaključak da su svećenici naučili diferencirati između raznih ateizama i - u duhu s koncilskom konstitucijom o slobodi vjere “Dignitatis humanae“ - poštivati svačije pravo na slobodu vjere ili nevjere.

Korak dalje, bio bi to znak određene samokritike klera: ne uzmogne li, naime, netko vjerovati u Boga, kojeg vi propovijedate, pitate se nije li vaše propovijedanje manjkavo ili pogrešno! No, toliko daleko kler još nije uznapredovao te i dalje nedostaje samokritike. Umjesto toga se sa sažaljenjem govori o vrijeđanju vjerskih osjećaja! Kakvi su to vjerski osjećaji? Vjera je ipak najprije svjestan čin razmišljanja, odgovorne odluke i volje poštivati posljedice. Možda želite reći da se osjećate isprovociranim, jer vam netko doslovce dovodi u pitanje vaše neosviještene stavove, raskrinkava vaš praktični život kojem bi mogao biti geslo: “Recimo da Bog postoji“ (češće pak: Recimo da Bog ne postoji!) ili “Vjerovat ću da Bog postoji - zlu ne trebalo, za svaki slučaj, nikad se ne zna“.

Anna Maria Gruenfelder, Križ života 18. 3. 2009.