"Crkva u Hrvatskoj nije nikakva nevladina, nego prava pravcata - vladina organizacija. I u tome i jeste glavni problem. Ona za masnu apanažu koju dobiva od sve siromašnijih građana sve siromašnije države, pruža vlastima usluge u onom glavnom što ovoj treba - održanje na vlasti, plus promicanje poželjnog oblika nacionalne svijesti, koja polazi od razdvajanja. Dobar si Hrvat ako redovito ideš u crkvu, ali si najbolji ako si što više ne-Srbin i ne-Bošnjak."

Komarac je sletio na golema slonova pleća, ali prije nego što je i pokušao doći do svoje kapljice krvi dobio je, jadan, po nosu. Da, tako je to izgledalo kada je prošlog tjedna grupa minijaturnih nevladinih udruga, okupljenih u Žensku mrežu, organizirala prve ateističke i sekularističke demonstracije u Hrvatskoj, protestirajući protiv političke i imovinske aristokratizacije Katoličke crkve. Tražilo se i hitnu rastavu divljeg braka nje i hrvatske države.

Čovjek bi rekao da će Crkva vrisnuti do neba zbog te neviđene drskosti, ali osim nekoliko blagih poluslužbenih prijekora, nije se dogodilo ništa. A i zašto bi? Ona dobro zna da njena slonovska dominacija ne može biti ni dotaknuta, a kamoli ugrožena od šačice bezvjernih "baba". Osim toga mogla je biti sigurna da će joj u ovoj sitnici država priteći u pomoć, kada to radi i u mnogo krupnijim stvarima.

I zbilja, plakat "Bez Boga - bez gospodara" na ZET-ovom tramvaju kružio je metropolom samo jeda dan (iako je Mreža uplatila ZET-u više), ne zna se na čiju intervenciju, ali nema sumnje da taj dolazi Negdje Odozgo.

Nije kunst u Bogu i u vjeri, kunst je u Crkvi

To sramotno ušutkavanje ateista-sekularista, koji su danas izolirani i okuženi gotovo isto kao prvi kršćani, osim što se baš ne moraju skrivati po rimskim katakombama, nije naišao na nikakvo suosjećanje u javnosti. Pa ni u tzv. liberalnim medijima, iako bi njima morale biti na srcu sekularističke vrijednosti isto koliko i pobunjenim "babama". Za to, istinabog, dio odgovornosti ide i autorima slogana "Bez Boga - bez gospodara". Em, zato što on vonja po ateističkom sektaštvu (nije vrag da su vrata Ženske mreže zatvorena vjernicima). Em zato što je taj slogan činjenično potpuno promašen (dvojica ponajvećih satrapa i zlotvora u povijesti, Hitler i Staljin, uopće nisu bili vjerni Bogu, prvi je bio pseudokršćanski mistik, drugi čelično tvrdi ateist). Nije, dakle, kunst u Bogu i u vjeri, kunst je u Crkvi. A o njenom povlaštenom, gotovo plemenitaškom položaju danas u Hrvatskoj ima se, bogami, što reći.

Dobar si Hrvat ako redovito ideš u crkvu, ali si najbolji ako si što više ne-Srbin i ne-Bošnjak

Uostalom, to priznaje i crkveni doajen Živko Kustić, kojeg ćete sve češće čuti kako mrzovoljno jamra što Crkva svoje božansko poslanje trgovački trampi za potoke škuda koji joj pritječu iz državnog budžeta (383 milijuna kuna, plus tajne donacije uoči svakih izbora). Zato je pobunjenim ateistkinjama ova svećenička starina čak poručio: "Ako takvog Boga niječu, neka ga niječu".

Nije bio loš ni katolički laik Ivan Zvonimir Čičak, kojemu se, doduše, jedan dobra više omakla nego što ju je svjesno osmislio. Napao je Žensku mrežu da ne može Katoličku crkvu tretirati kao običnu, sebi ravnu nevladinu organizaciju, ilustrirajući to brojnim primjerima iz svijeta. To, meštre, to je ono glavno. Crkva u Hrvatskoj nije nikakva nevladina, nego prava pravcata - vladina organizacija. I u tome i jeste glavni problem. Ona za masnu apanažu koju dobiva od sve siromašnijih građana sve siromašnije države, pruža vlastima usluge u onom glavnom što ovoj treba - održanje na vlasti, plus promicanje poželjnog oblika nacionalne svijesti, koja polazi od razdvajanja. Dobar si Hrvat ako redovito ideš u crkvu, ali si najbolji ako si što više ne-Srbin i ne-Bošnjak.

Doduše, ima tu jedna zanimljiva kvaka, koja povremeno ima zabavni, povremeno dramatični oblik. Držeći se spomenutog principa nacionalnog razdvajanja, hrvatska Crkva također se sve više kloni nekada popularnih ekumenskih susreta. Pa prošle godine nije otišla na jedno takvo sijelo s pravoslavnom braćom u Kristu u Beograd, pravdajući se toliko prozirnim i sfrljanim razlozima da ih, iskreno, više ni ne pamtimo. Ali, istodobno nju srce i snažno privlači preko Dunava.

Crkve na ex-yu prostorima toliko su silno politički i materijalno ojačale da procjenjuju da dalje mogu same

Tamošnja Pravoslavna crkva prije nekoliko je dana žestoko vrisnula na zakon o zabrani seksualne i rodne diskriminacije (čak je i blokirala njegovo usvajanje), baš kao što je prije nekoliko mjeseci, s manje uspjeha, učinio i Kaptol. I naravno da je ovima našima zbog toga milo oko pretklijetke, bez obzira na navodnu provaliju što se oni krste s tri prsta, a mi cijelom šakom. I jednima i drugima, pak, jako je drago što islamski poglavar u BiH Mustafa Cerić ima sve otvorenije ambicije postati ne samo crkveni nego i politički pastir bošnjačkog naroda. Kako Cerić pokazuje i sve veće simpatije za jednu od najradikalnijih grana islama, vehabitsku, BiH je na dobrom putu da se sve više "džamahizira". A onda bi se, o jada, sigurno u nekoj mjeri džamahizirala i Hrvatska (i Srbija). I tu postaje uzbudljivo.

Crkve na ex-yu prostorima toliko su silno politički i materijalno ojačale (Cerić vozi Mercedes vrijedan sto tisuća eura, dok se u Sarajevu javljaju prvi znaci masovne gladi) da procjenjuju da dalje mogu same. Ali, kako se njihov neviđen uzlet zbio zahvaljujući prvenstveno državnim štakama, ni te štake se baš ne daju, i zato iskre frcaju na sve strane. Nedavno je zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić napao HDZ-ovu vlast s toliko nadmoćne osionosti - Sabor je nazvao novim CK-om u kojem se "urlaju" pjesme ala "Po šumama i gorama - da to nije ništa drugo nego klasično reketarenje slabašne hrvatske sekularne države. Ako to nije poruka iz koje državne vlasti trebaju izvući pouku, ne zna se što je.

A glavna pouka je ova: ateiste možeš i dalje ignorirati koliko hoćeš, ali sada kada je zaprijetila totalna klerikalizacija Hrvatske dobro je, jako dobro, poslušati njihov savjet da nije pametno tikve saditi ni sa svakim crkvenim tikvanom.

Marinko Čulić, H-alter.org 16. 3. 2009.