Slučaj uklanjanja poruke sa zagrebačkog tramvaja reflektira situaciju gdje se ne radi o nedostatku demokracije, nego o izopačenoj viziji demokracije u kojoj je individualna sloboda (pravo na mišljenje) shvaćena kao sloboda većine da negira to pravo manjini.

Kako kaže autorica projekta Bojana Genov, reklamna poruka naručena i plaćena od Ženske mreže Hrvatske, trebala je stajati na 4% površine reklamnog prostora na tramvaju. ZET-ov glasnogovornik Tomislav Jurić je skidanje, kako prenosi Jutarnji List, opravdao riječima da načela oglašavanja ne dopuštaju isticanje poruka koje se mogu protumačiti kao napad na moralna, vjerska ili politička opredjeljenja naših sugrađana.

Ipak, načela oglašavanja ne mogu biti bitnija od načela definiranih Ustavom, a tumačenje određene poruke kao napada je u domeni javne diskusije, a ne zabrane u kojoj manjinsko mišljenje po defaultu izvlači deblji kraj. Kada se pak naruše prava žena, seksualnih ili etničkih manjina ili ateista kao u ovom slučaju, kada teme vjerske tematike dobivaju ogromnu minutažu u prime time-u na javnom mediju ili kada se Crkva petlja u sekularnu sferu u sekularnoj državi (u slučaju vjeronauka u školama), što su slučajevi koji provociraju Ustavom definirane zabrane, onda se uglavnom ne događa puno toga.

A ovaj potez kršenja prava na javno iznošenje mišljenja simptomatičan je i zato što, po svemu sudeći, ne dolazi kao rezultat bilo kakve intervencije s "Vrha", nego zato što dolazi kao svojevrsni refleks dijela javnosti. Autorica projekta je u pravu kada kaže da se Članak 40. Ustava koji jamči slobodno izražavanje vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja tumači samo kao slobodno izražavanje vjere, po mogućnosti one jedine ispravne, državne.

Međutim, ovaj slučaj reflektira problem koji je kompleksniji od odnosa sekularne države i Rimokatoličke crkve. A to je onaj problem koji propituje odnos većinske javnosti prema pravu ne primarno na vjerovanje ili ne/vjerovanje, nego i prema samoj demokraciji.

Kako slučaj pokazuje, stanje je toliko loše da nikakva dodatna ideologizacija nije potrebna da bi većina javnosti reagirala na "provokaciju" istog tog ideološkog. Onog u formi simbioze nacionalističke mitologije koja profanizira sakralno, i građanske servilnosti prema brutalno kapitalističkom koje sakralizira banalno. Dakle, takvo ideološko ide dalje od odnosa Crkve i sekularne države. To je smjer u kojem se demokratsko percipira upravo kao paradoksalno izbjegavanje demokracije, u kojem se minimum demokratske norme (između ostalog i pravo na slobodno mišljenje) organizirano izbjegava i čak biva proglašeno "provokacijom".

Ne radi se ovdje o nikakvom vrijeđanju osjećaja vjernika, niti o napadu na nečija uvjerenja, nego o najjednostavnijem javnom iznošenju mišljenja. Vjernici kažu ima Boga, ateisti kažu nema Boga. Pa što? Nijedna od tih tvrdnji ne determinira apsolutnu istinu. Koja je to instanca koja kaže da su jedni ili drugi apsolutno u pravu? Stoga ovaj slučaj reflektira situaciju gdje se ne radi o nedostatku demokracije, nego o izopačenoj viziji demokracije u kojoj je individualna sloboda (pravo na mišljenje) shvaćena kao sloboda većine da negira to pravo manjini.

Kako nas autorica projekta upozorava ova je ateistička poruka u hrvatskom javnom prostoru pojava koju je nemoguće prihvatiti. Ovaj nam događaj tako pokazuje da već i konstatacija da većinska istina ne mora biti univerzalna (bez Boga, bez gospodara), izaziva zabranu. A takva zabrana je ovdje samo sekundarno zabrana isticanja reklame na tramvaju. Primarno se radi o zabrani mišljenja – ne onog tipa koji sprovodi policija, nego onog tipa zabrane koji u lassair-fair maniri sprovodi većinsko javno mišljenje, a kojemu je dogma, a ne propitivanje stvarnosti osnova svjetonazora.

Osim toga autorica projekta upozorava da prema razumijevanju velikog dijela hrvatske javnosti i njene političke elite, usprkos malecne i nejake brane izražene u Ustavu Republike Hrvatske kao odredbe o odvojenosti crkve i države, ako jedne skupine ima više, a naročito ako je ima značajno više, onda svih ostalih kao da i nema. Pri tome isti taj veliki dio javnosti dakako ne stigne ni reagirati na vijest da je Ženska mreža Hrvatske pokrenula kampanju za poštivanje ustavne odredbe o odvojenosti Crkve i države, jer tu vijest većina medija jednostavno nije ni prenijela, ili ju je prenijela parcijalno...

Spomenuto ideološko se kod velikog dijela javnosti naravno ne reflektira kroz upražnjavanje vrijednosti koje određena vjera/vjere propagiraju, nego se uglavnom svodi na dogmatično upražnjavanje onoga što s vjerom nema ili ne bi trebalo imati nikakve veze - najobičnijim konzumerizmom ispresjecanim epizodama šovinizma. Parafrazirajući Ranciere-a, zakoni rasta kapitala, vrste proizvodnje i kruženje roba... postali su obična posljedica poroka onih koji ih troše, a osobito onih koji imaju manje sredstava za trošenje.

Šefik Tatić, Kulturpunkt.hr 13. 3. 2009.

Komentari:

• Vjernici kažu ima Boga, ateisti kažu nema Boga. Pa što? Vjernici VJERUJU da ima Boga, zato se i zovu vjernici. Oni vjeruju u to bez dokaza, to je pojam vjere. Zato ih rečenica 'nema Boga' itekako vrijeđa, a to se u demokraciji ne smije dopuštati. Na Londonskim autobusima je pisalo 'najvjerojatnije nema Boga' što je pametnija provokacija od ove naše provincijske varijante.

• Ne smije se dopuštati poruke koje nekoga vrijeđaju? mene, recimo, vrijeđa tvrdnja da ima boga, isto kao što me vrijeđa vjeronauk u školama, vrijeđa me i nacionalizam... i sve što ide uz to. jesu li te pojave onda u demokraciji dopustive? pretpostavljam da jesu, jer su većinske. ovdje se uvijek znalo kako postupati s manjinama i gdje im je mjesto.

• iznositi ikakvu tvrdnju o postojanju ili ne postojanju Boga uvijek nekog vrijeđa, ili ateista ili vjernika, zato bi najdemokratskije bilo ne iznositi svoja uvjerenja uopće, barem ne tako javno. time bi se poštivali svi mogući nazori.

• ovdje čak niti to nije bilo u pitanju. "bez boga, bez gospodara" ne znači da nema boga, niti gospodara, već da ga netko jednostavno ne želi. naravno, to je većini neprihvatljivo. zato je to teško tako i pročitati. dodamo li tome nesigurnost u vlastitu vjeru, imamo dobitnu kombinaciju mržnje prema onima koji se usuđuju otvoreno govoriti o tome.