A sorpresa, una campagna (su tram) è stata promossa anche in Croazia, come riporta il sito Irreverent Impiety. “Senza Dio e senza padroni” - si dà notizia sul sito - è il messaggio che la Coalizione per la secolarizzazione ha deciso di pubblicizzare sui tram di Zagabria, capitale della Repubblica di Croazia.

Opširnije...
OVDJE STE: Naslovnica Iz medija Pobuna ateista

Izgledi za uspjeh tužbe protiv ZET-a u emisiji "Proces" HRT


Proces, video


biseri
"Proslavljena Marijo, koja si stajala pod križem svoga razapetog Sina, oslobodi nas straha od križa u javnim prostorima naše domovine i društva!" - nadbiskup Marin Barišić

odabrano
Kad se Kaptol već dobro namirio zemaljskim blagom i dobrima, zajedno s onima koji su namirili i njih i sebe, dok su u skladu s prethodnim procesom mase građana, običnih, ostale bez gaća (netko mora) ili će to vrlo skoro, kud ćeš prikladnije nego pozvati na borbu protiv božićnog konzumerizma!

Križarska afera nije tako samo na simboličkoj ravni razotkrila specifičan, misionarski položaj Crkve u Državi – pa bi preciznije bilo reći „položaj Crkve na Državi“ – već i cijelu hrvatsku državu kao malu, blatnjavu palanku u kojoj svjetovne, političke i crkvene elite razgovaraju poput pijanaca i besposličara u kolodvorskoj krčmi, a političke, pravne, teološke i filozofske rasprave o ulozi Crkve u društvu - umjesto na sveučilištima, televizijskim diskusijama, akademiji, časopisima i na Ustavnom sudu – vode se na praznim gajbama piva ispred mjesne samoposluge u Vrpolju.

Veličina slova

komentari
Pobuna ateista Ispis E-mail
  
Nedjelja, 29. ožujka 2009.

Ateisti Crkvi zamjeraju prvenstveno velik utjecaj na državne institucije koje bi morale biti sekularne. Hrvatska zakonodavna i izvršna vlast pogoduje Katoličkoj crkvi na razne načine - od sufinanciranja vjeronauka u školama do zakona o buci iz kojega su izuzete crkve koje svojom zvonjavom smetaju mnogim građanima, piše Nacional pod naslovom "Život bez Boga i vraga u katoličkoj Hrvatskoj".

"Ako u Hrvatskoj niste katolik, jednostavno morate osjećati da ste gurnuti u stranu. A takav osjećaj pojačavaju televizija i mediji, i nema nikoga tko će zaštititi ateiste. Hrvatska ne voli raznolikost, ovo je društvo u kojem bi svi trebali biti Hrvati, katolici i navijati za Dinamo ili Hajduk", smatra redatelj Nenad Puhovski. Iako smatra da je raspitivanje o religioznosti nepristojno, ovaj osnivač revije dokumentarnih filmova ZagrebDox spada među malobrojne hrvatske ateiste i agnostike koji se tako javno deklariraju.

 

Službeni podaci pokazuju da je nereligiozan svaki dvadeseti građanin Republike Hrvatske. Preostalih 95 posto deklariraju se kao vjernici, zbog čega nije čudno da u Zagrebu neće biti ateističkih tramvaja ili autobusa kakvi su vozili Londonom, Barcelonom ili Genovom. Iako je u prvi mah ZET dopustio postavljanje plakata "Bez boga, bez gospodara" na tramvajskoj liniji 14, koji je inicirala i s 11.000 kuna platila Ženska mreža Hrvatske, poslije samo nekoliko sati bezbožnički je apel skinut uz obrazloženje kako je njegov sadržaj u koliziji s marketinškom politikom ZET-a. Naknadno je stiglo objašnjenje da poruka "vrijeđa osjećaje vjernika".

 

Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže, smatra da ovaj slučaj pokazuje kako je položaj hrvatskih ateista tako loš da je bolje biti čak i javno deklarirani homoseksualac. Zato se porukom "Bez boga, bez gospodara" željela testirati razina tolerancije, a ispalo je kako se i službene institucije odbijaju očitovati o njihovoj ateističkoj kampanji:

"Obratile smo se Uredu za ljudska prava, saborskom Odboru za ljudska prava, predsjedniku Mesiću i gradonačelniku Bandiću, a dosad se nitko od njih još nije oglasio. Zato možemo govoriti o cenzuri i diskriminaciji, a u konačnici i kršenju ljudskih prava nas koji smo ateisti. Diskriminacija je postala dio svakodnevnice. Opće poznato je da su djeca ateista, muslimana i pravoslavaca izložena pritiscima kako bi pohađali katolički vjeronauk u školama, upozorava Bojana Genov. Hrvatsku opisuje kao zemlju u kojoj jača vjerski fundamentalizam, a velik dio odgovornosti za sadašnje stanje leži na medijima koji daju golem prostor raznim religijskim fenomenima, dok prešućuju ili marginaliziraju inicijative kao što je ona koju je inicirala Ženska mreža Hrvatske, koja je zatražila reviziju ugovora između Hrvatske i Vatikana.

 

Pa ipak, iako su ateisti i agnostici u manjini, vrh Katoličke crkve i vjerski mediji redovito upozoravaju na opasnost od protuvjerskih tendencija. Tu su i zakonski propisi koji u velikoj mjeri ignoriraju stajališta nereligioznih osoba, ali i liberalno orijentiranih vjernika. Sabor je tako izglasao Zakon o zaštiti od buke, unatoč brojnim upozorenjima na nelogičnost i izuzimanje crkvenih objekata iz teksta. Zakonodavac je odlučio kažnjavati ustanove koje proizvode buku, no iz teksta su izostavljena crkvena zvona, iako su se tome usprotivili i neki HDZ-ovi zastupnici poput bivše ministrice pravosuđa Ane Lovrin. U ovom slučaju na udaru se nisu našli isključivo ateisti nego svi stanovnici koji žive u blizini vjerskih objekata, čija prava neće biti zakonski zaštićena. "Ovaj zakon primjer je netolerancije i sprege aktualne državne vlasti i Katoličke crkve, jer ne ograničava snagu zvonjave crkvenih zvona", upozorava Šime Lučin, socijaldemokratski zastupnik u Saboru.

 

Hrvatska spada među europske države s najvećim brojem vjernika, ali problem je u snažnom utjecaju Crkve na donošenje zakona koji se tiču obrazovanja, gospodarstva, medija, pa čak i vanjske politike. Paradoksalno je da je usprkos povezanosti državnih i crkvenih vlasti, čiji su inicijatori bili Franjo Tuđman i Franjo Kuharić, velik dio Katoličke crkve uvjeren da na situaciju u Hrvatskoj utječe komunizam. "Tvrditi da u Hrvatskoj od 1990. nema komunizma hrabro je i veoma drsko", piše u nedavnom broju Glasa koncila, u kojem se često plasiraju članci o komunističkom mentalitetu i ideološkom ispiranju mozga koje vode ljevičari i ateisti.

 

Slične teze često iznose ovdašnji biskupi, koji i dalje vode verbalne ratove protiv komunista i ateista. Tako je u božičnoj poruci 2007. kardinal Josip Bozanić izjavio kako je "ateizam gori od grijeha struktura". No u stvarnosti Hrvatska se ne suočava s pritiscima koji dolaze iz redova ateista i agnostika. Potvrđuje to i posljednji popis stanovništva iz 2001., u kojem se katolicima izjasnilo 3.900.000, odnosno 87,8 posto, dok su nevjernici u puno manjem broju - agnostika je 132.000 (3 posto), a ateista još i manje, svega 98.000 (2,2 posto).

 

Tek rijetke javne osobe priznaju da nisu religiozne, od političara najpoznatiji je hrvatski predsjednik Stipe Mesić, koji poštuje običaje kao što je Božić, ali njegovi bliski suradnici tvrde da je je agnostik. Vesna Pusić je ateistica, a Zoran Milanović agnostik, tu su Žarko Puhovski, Marija Lugarić, Milanka Opačić, Zoran Pusić, Nikola Visković, Nadežda Čaćinović, Lino Veljak, Boris Dežulović, Dževdet Hadžiselimović, Ratko Gajica, Slavko Linić, Tonino Picula, Marin Jurjević, Vedrana Rudan, poneki novinari, znanstvenici i liječnici. U Političkom vodiču kroz Hrvatsku velika većina državnih dužnosnika izjasnila se kao rimokatolici, dok je dio izbjegao napisati jesu li vjernici. Takvi su i troje ustavnih sudaca, Jasna Omejec, Agata Račan i Ivan Matija.

 

Postoji svojevrsna redukcija i u organizacijskom smislu, budući da djeluje smo jedna ateistička udruga, Protagora, koju vodi Milan Polić, a nedavno je student Fakulteta elektrotehnike i računalstva Davor Ivanuš najavio osnivanje organizacije Anonimni ateisti.

 

Na drugoj strani, utjecaj Katoličke crkve iznimno je snažan. Sabor je 1997. ratificirao Vatikanske sporazume, četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice. Od tada Katolička crkva ima pravo na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnika u Vijeću HRT-a i emisije u programu, a uvelike utječe i na donošenje zakona. Pod izravnim crkvenim lobiranjem Sanaderova vlada je donijela Zakon o neradnoj nedjelji, predlaže konzervativni koncept zakona o umjetnoj oplodnji, dok se ovih dana pokušava progurati i Zakon o buci, koji zabranjuje prejake zvukove, osim ako ne dolaze od crkvene zvonjave. U prosincu prošle godine u crkvama se potpisivala peticija kojom se tražila zabrana pobačaja i homoseksualnih brakova, dok su istovremeno na ulici aktivisti homoseksualnih udruga prolaznicima dijelili UN-ovu deklaraciju o ljudskim pravima.

 

Ovakvi slučajevi za Nenada Puhovskog su dokaz da u Hrvatskoj vlada diskriminacija: "Hrvatski ateisti i agnostici svojevrsna su manjina, koja ni na koji način nije zaštićena. Kad netko napiše 'prljavi Židovi', na noge se digne pola liberalne Hrvatske, ali kad Zlatko Sudac napiše kako su ateisti lijeni, bahati i oholi, ne samo da javnost šuti nego ne postoji ni sustav pravne zaštite protiv takvih uvreda." Za sebe kaže kako nikada nije volio članstvo u grupama, što objašnjava i podatak da nije pripadao ni židovskoj općini. Unatoč tome bio je napadan zbog tzv. židovstva, dok je početkom 90-ih nacionalno - religijskim pritiscima bila izložena njegova mlada kći. Kad se odbila izjasniti kao Hrvatica, uz obrazloženje kako će o tome odlučiti nakon stjecanja punoljetnosti, razrednica joj je zabranila kititi božično drvce uz obrazloženje da to smiju raditi samo Hrvati. Po njemu srž problema je u poistovjećivanju nacionalnog i vjerskog. Problem su i mediji koji čak i nehotice preuveličavaju značaj Katoličke crkve, tako što termin Crkva pišu velikim početnim slovom. Ili kad svećenik Zlatko Sudac dobiva atribut velečasni, što znači da ga se ne doživljava kao crkvenog profesionalca nego se vjeruje u određene obrede na temelju kojih navodno postaje "velečasni".

 

Slično rezonira i Šime Lučin, bivši SDP-ov ministar unutarnjih poslova: U Hrvatskoj su definitivno ugrožena prava ateista i agnostika. Tužno je da hrvatsko društvo neprestano prolazi kroz ekstreme, najprije su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda su u 90-ima marginalizirani svi koji nisu bili na 'pravoj' nacionalno - vjerskoj liniji. "Nadao sam se da će ovaj pritisak u 21. stoljeću popustiti, ali to se ne događa", upozorava Lučin. Dodaje da je primao uvredljiva pisma i e-mailove, posebice kad je predlagao zakon o j zaštiti homoseksualaca. "Pederčino, gorjet ćeš u paklu", glasile su poruke neistomišljenika. Lučin kaže kako nema ništa protiv svih koji kažu da bog postoji, tako da mu ne bi smetalo ni javno isticanje transparenata na kojima piše da bog ne postoji, iako takve kampanje ne rješavaju ništa. No u u hrvatskoj javnosti puno toga treba osvijestiti, a prije svega pravo građana da im se država i crkva ne miješaju u privatnost, ne kreiraju izbor obrazovanja ili načina liječenja. Katolička crkva zahtijeva zabranu pobačaja i kontracepcije.

"Moj ateizam u manjoj mjeri potječe iz obiteljskog okruženja i okruženja u kojem sam se formirao, a puno se više temelji na stečenom obrazovanjm i knjigama koje sam pročitao. Kad sam jednom formirao vlastiti svjetonazor, poslije ga, je bilo teško mijenjati. Pritom nisam protiv vjere i Crkve, čak ni vjeronauka u školama, ali želim da i većina poštuje prava nas ateista", objašnjava Šime Lučin.

 

Za razliku od Lučina i Puhovskog, zagrebačka odvjetnica Dafinka Večerina smatra kako nije moguće govoriti o ugroženosti vjernika, ali pripadnost Katoličkoj crkvi predstavlja se kao potvrda vrijednosti. Promjenu raspoloženja u Hrvatskoj dokazuje podatak da se prije rata 50 posto stanovnika deklarirali ateistima, dok je prema popisu iz 2001. njihov broj sveden na samo pet posto. Dafinka Večerina osobno je svjedočila kako su se religijska uvjerenja pojedinih sudaca infiltrirala i u pravosuđe. U tri situacije našla se u sudnicama na čijim su zidovima visjela raspela. Kad je prigovorila, jedan sudac joj je odgovorio neka ga tuži, a drugi da treba znati kako živi u katoličkoj državi. Besmislenom smatra i zakonsku obvezu osoba koje se razvode, i koje pritom u službenim dokumentima moraju upisati i vjeroispovijest, a tu su i zakonske odredbe o uvođenje vjeronauka u vrtiće ili neradnoj nedjelji, koji je donesen pod pritiskom vjerskih zajednica.

 

Mirjana Krizmanić, profesorica psihologije iz Zagreba, smatra kako je općenito nepristojno raspitivati se je li netko vjernik, agnostik ili ateist. To znači da, kad se netko izjasni kao ateist, ne bi trebao imati negativne posljedice, dok njihov položaj u Hrvatskoj, u najmanju ruku, nije ugodan. Budući da je radila u obrazovnom sustavu, zastupa stajalište kako utjecaj Katoličke crkve na školstvo posebno pogađa dio učenika. Nerijetko su izloženi napadima priučenih vjernika, a posebno su ugrožena prgava djece čiji su roditelji ateisti. "Takva djeca ne pohađaju vjeronauk i onda lutaju školom, nemaju organiziranu drugu slobodnu aktivnost i još im se rugaju druga djeca. Ona nisu u ravnopravnom odnosu s ostalima. Osim toga, djecu treba učiti da moral nema veze s tim jeste li ateist ili vjernik.Nju su također kritizirali vjerski službenici. Iritiralo ih je zalaganje Mirjane Krizmanić za uvođenje vjerskog odgoja u školski sustav, a poslije i njezini istupi u obrani prava homoseksualaca. "Crkva je primjer netolerancije prema homoseksualcima, iako se svako malo otkrivaju slučajevi homoseksualnosti unutar svećeničkog staleža", podsjeća Mirjana Krizmanić.

 

Šibenski pisac Ivo Brešan za sebe veli da nije ni vjernik ni ateist nego skeptik. Kao skeptik smatra da treba sumnjati u sve, a posebno u dogme. U tom smislu sumnja i u ateizam, koji je također siguran u ono u što vjeruje, a to je nepostojanje Boga. Odrastao je u komunističkoj obitelji u kojoj nije bilo vjernika i jedini doticaj s religijom bio mu je kad je kao osmogodišnji dječak pratio baku na mise. Ali i tada i sada vjerske obrede je smatrao dosadnima. Zbog kritiziranja Crkve u romanima "Astarot" i "Država Božja 2053" doživljavao je niz kritika u vjerskom i desničarskom tisku. Hrvatsko slovo je Brešana opisivalo kao neprijatelja Boga, vjere i hrvatstva, a članak je naslovljen "Sotona među Hrvatima".

 

Pavel Gregorić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, magistrirao je i doktorirao filozofiju na Oxfordu i dobro poznaje prilike u Velikoj Britaniji. Na temelju osobnog iskustva kaže kako je u Hrvatskoj utjecaj Katoličke crkve na društvo veći nego utjecaj Anglikanske crkve u Britaniji samim tim što je nekatolika u Hrvatskoj znatno manje nego neanglikanaca u Britaniji, i u relativnim i u apsolutnim brojkama. Osim toga, vjerska tolerancija ondje je snažnija, pa su jasnije i granice dopuštenog utjecaja crkve na društvo. Među ostalim i zato smatra kako bi i u Hrvatskoj trebalo provesti kampanju "ateističkim lutobusima" kao u nekim zapadnoeuropskim državama. Za razliku od njih, u Hrvatskoj je 45 godina režim proklamirao ateizam, tako da mnogi nisu bili izloženi vjerskom odgoju u ranoj mladosti. Padom tog režima manji broj ljudi je otkrio vjeru, a veći broj je uslijed društvenog pritiska prihvatio samo vanjska očitovanja vjere. Taj pritisak još uvijek postoji i ovakva kampanja mogla bi upozoriti na tu činjenicu.

Kad je riječ o položaju ateista, Gregorić smatra da se ne može govoriti o ugroženosti, iako ateisti u Hrvatskoj jesu marginalizirani: "Iako vjeronauk nije obavezan u školi, nema pravu alternativu, pa se djeca koja ne pohađaju vjeronauk osjećaju isključeno, što i njihove roditelje stavlja u nezgodan položaj: prepustiti dijete katoličkoj indoktrinaciji ili osjećaju odbačenosti? Vjeronauku nije mjesto u školi i treba ga zamijeniti predmetom u kojemu će djeca učiti o svjetskim religijama, njihovoj povijesti i tekovinama", dodaje Gregorić.

Svoj ateizam Gregorić objašnjava time što potječe iz obitelji čiji članovi riisu bili vjernici, tako da u mladosti nije razvio nikakav senzibilitet za "transcendentno", a kasnije nije pronašao nijedan razlog zašto bi ga trebao razviti.

 

Slično razmišlja i genetičar Miroslav Radman, koji za sebe kaže da je agnostik, a svoj stav obrazlaže time da kao znanstvenik vjeruje u ono što je moguće dokazati. Osim toga, vjera je privatna stvar i pitanje osjećaja. Dodaje da je dosta rano postao agnostik: "Nisam mogao izabrati mamu i tatu i u što će oni vjerovati., zato mi se čini nerazumnim suprotstavljati se ljudima koji su isto tako slučajno rođeni na drugom kraju planeta, a sve zbog nekakvog kontinuiteta vjerovanja o nečemu za što nema baš nikakvih dokaza. Zato sam izabrao biti građanin svijeta jer svi smo ionako rezultat lutrije gena i ne biramo spermij ni jajnu stanicu od kojih ćemo postati. Odlučio sam se emancipirati od svega toga. Zato u crkvu volim ići meditirati i biti u rashlađenom prostoru, ali nemam vremena za gluposti", objašnjava Radman. Pritom dodaje kako premalo živi u Hrvatskoj i teško može govoriti o tome kakav je život ateista, ali pretpostavlja da previše ne pate.

Međutim, zahvaljujući dugogodišnjem životu u Parizu, u stanju je usporediti ulogu i utjecaj vjere u Francuskoj i Hrvatskoj. U Francuskoj je puno slabiji utjecaj Katoličke crkve na svakodnevni život, jer se religioznoist tretira kao privatna stvar pojedinca. "Katolička crkva u Hrvatskoj ima stotinu puta veći utjecaj", smatra Radman. U profesionalnom smislu, u direktnim kontaktima s crkvenim predstavnicima nije imao problema. Kao jedan od intelektualno najupečatljivijih trenutaka ističe dijalog s Tomislavom Šagijem-Bunićem, nekadašnjim dekanom Katoličko - bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: "Bila je to intelektualna simfonija. Kad nema agresivnosti i kritiziranja zbog razlika u mišljenjima, mogu razgovarati sa svima."


Robert Bajruši, Nacional 24. 3. 2009.

 


 

Komentari 

 
# otvorite um 2011-09-26 11:19 Odgovori | Odgovori s citatom | Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Koalicija za sekularizam Template by Ahadesign Powered by Joomla!