Zaštita sekularnosti kao jedne od temeljnih vrednota razvijenijih demokratskih država u Hrvatskoj ne postoji u institucionaliziranom obliku. Nigdje nije bilo ni govorljivoga gradonačelnika, ni europejskog premjera, čak je i vrckavi predsjednik propustio reagirati.

Na temelju saznanja da se u Zagrebu troše enormni iznosi na uređenje javnih zahoda, dok se istodobno zabranjuje ne baš rastrošna ateistička kampanja, lako je zaključiti koje aktivnosti metropola podupire, a koje ne. Možete srati, dapače, grad će se maksimalno potruditi da vašu nakanu podupre adekvatnom infrastrukturnom logistikom; protiv religije, međutim, ne smijete srati, jer je sekularizam zapisan u temeljnim aktima ove države kao i antifašizam, što znači da ga se izvlači u prvi plan tek kada se iscrpe sve druge mogućnosti.

Bilo bi, dakako, neumjesno tvrditi da se elementarno ateističko pravo na normalan život danas krši kao u ranom ili zrelom tuđmanizmu. Danas, primjerice, nema realnog straha da ćete zbog ateizma ostati bez radnoga mjesta ili da će vas pitati za vjeroispovijest natječete li se za radno mjesto u državnoj službi. Naravno, ni razglašeni ateizam vam neće biti od velike koristi nakanite li postati, recimo, dužnosnik u bilo kojoj od dalmatinskim županija, ali teško je vjerovati da biste doživjeli propitivanje o vašoj vjerskoj opredijeljenosti tijekom intervjua za radno mjesto suca.

Još prije petnaestak godina praksa je bila bitno drugačija. Odluka Zagrebačkog električnog tramvaja da sa svoja tri vozila nakon svega dva dana ukloni natpise 'Bez boga, bez gospodara' koje je nevladina udruga Inicijativa za sekularizam uplatila na mjeseca dana, svjedoči, međutim, da se u ovoj zemlji nikada ne valja prerano poradovati da stvari dolaze na svoje mjesto.

I nije, pritom, ključni problem u ZET-u, od njegova je poslovodstva teško očekivati poruke koje nisu na liniji pravovjernosti –  može li itko zamisliti da bi ista tvrtka prije 30 godina, recimo, dopustila reklamu protiv Marxa premda o njemu većina zaposlenika imenovane tvrtke zasigurno zna koliko i o religiji – problem je u tišini koja je uslijedila poslije zabrane. Nigdje nije bilo ni govorljivoga gradonačelnika, ni europejskog premjera, čak je i vrckavi predsjednik propustio reagirati. Sekularnu državu, kao jednu od temeljnih vrednota svake suvremene zemlje, tako nitko nije htio štititi. Pozitivnu reakciju crkvenih krugova ili neke od udruga koje se bave različitim oblicima promicanja religioznosti nije bilo pametno ni očekivati premda, uz ostalo, žive i od novca kroz poreze oduzetog ateistima.

Zaštita sekularnosti kao jedne od temeljnih vrednota razvijenijih demokratskih država u Hrvatskoj ne postoji u institucionaliziranom obliku. Postoji borba za pravo na sekularnost koju iniciraju udruge skromnoga utjecaja, ali nema institucije ili ministarstva koje će se glasno suprotstaviti uskraćivanju prava na stav da Boga nema.

Ako su, zaista, svi građani jednaki, onda je pravo na vjerovanje u Boga, vanzemaljce ili akupunkturu jednako pravu na skepsu prema svemu pobrojanom. Ako je Hrvatska, dakle, zaista sekularna, onda je parola 'Bez Boga, bez gospodara' najmanje jednako vrijedna kao i svaki od tisuća godišnjih poziva na život s Bogom, poziva koji stižu kroz sve moguće medije barem 200 dana godišnje. Da je zaista sekularna, u njoj bi nereligiozni ljudi imali pravo na svoju reklamu na tramvaju makar njome samo snažili jadnu nadu da više ne žive u katoličkom Teheranu, iako se više od 87 posto žitelja ove zemlje naziva katolicima.

Leo Novak, T-Portal 22. 3. 2009.