Ovaj citat uglednog hrvatskog redatelja na najbolji način opisuje sekularnost hrvatske države ili da parafraziramo hrvatskog Premijera, moderne, evropske Hrvatske koja u petoj brzini ide ka punopravnom članstvu u Evropskoj Uniji.

Iako se Hrvatsku želi predstaviti u najboljem svjetlu, kao modernu, sekularnu državu, sa striktno razdvojenim "poslovima" crkve i države, situacija na terenu pokazuje nešto sasvim drugačije. Još od prvih dana samostalnosti Hrvatske stečene u ranim devedesetim, jednu od glavnih riječi u vođenju državne politike, kako unutrašnje, tako i vanjske imala je i Katolička Crkva. Kroz prizmu patriotizma i oslobođenja od "komunističkih okova", hrvatskom se narodu plasiralo crkveno mišljenje kao neosporivo i neupitno a biskupi su postali jedni od najvažnijih javnih ličnosti u hrvatskoj političkoj svakodnevnici devedesetih godina.

Snažni uticaj crkve u hrvatskom društvu se održao do danas. Prisutnost crkve u politici, edukaciji, ekonomiji pa čak i marketingu danas je u Hrvatskoj jača nego ikad, plasirana građanima hrvatske skoro kao nacionalni interes i faktor bez čijeg se uplitanja u svakodnevnicu, u još uvijek sekularnoj hrvatskoj, ne može proći.

Katolička Hrvatska

Hrvatska je katolička zemlja i to je neupitno, barem za sada. Vjernici i dogme koje oni prihvaćaju su mjerilo, vrhovni kriterij koji ne treba i koji se ne smije preispitivati. Članak 40. Ustava koji garantuje slobodno izražavanje vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja tumači se samo kao slobodno izražavanje vjere, po mogućnosti one jedine ispravne, državne.

U prilog trvdnji da je uticaj Katoličke crkve izuzetno snažan ide i činjenica da je Hrvatski Sabor 1997. ratificirao Vatikanske sporazume, četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice. Od tada Katolička crkva ima pravo na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne predstavnike, predstavnika u Vijeću HRT-a i emisije u programu, a uvelike utiče i na donošenje zakona. Pod direktnim crkvenim lobiranjem Hrvatska vlada je donijela Zakon o neradnoj nedelji, predlaže konzervativni koncept zakona o umjetnoj oplodnji, čak je usvojen i Zakon o buci, koji zabranjuje prejake zvukove, osim ako ne dolaze od crkvene zvonjave.

"Prema razumijevanju velikog dijela hrvatske javnosti i njene političke elite, usprkos Ustavu Republike Hrvatske i odredbi o odvojenosti crkve i države, ako jedne skupine ima više, a naročito ako je ima značajno više, onda svih ostalih kao da i nema. Neka se uklope. Neka šalju djecu na vjeronauk. Neka se vjenčavaju u crkvi. Neka se ugodno smjeste pod raspela u učionicama i sudnicama. Neka prihvate vjerske norme ugrađene u zakone, jer ako su one dobre većini, moraju biti dobre i manjini. I najvažnije od svega, neka ne narušavaju opći sklad svojim disonantnim glasovima. Neka šute". - piše Bojana Genov u svom tekstu objavljenom u Zamirzine-u, 10.03.2009. godine.

Službeni podaci pokazuju da je nereligiozan tek svaki dvadeseti građanin Republike Hrvatske. Preostalih skoro 95 posto deklariraju se kao vjernici, logično, u velikoj većini to su katolici. Uzme li se u obzir uticaj Katoličke crkve na hrvatsko društvo, teško je zamisliti kako Zagrebom, Splitom ili Marijom Bistricom prometuju "ateistički autobusi", kakvi od početka ove godine voze u Londonu, Barceloni, Genovi i nekim drugim zapadnoeuropskim gradovima.

Sekularna država - država zvana čežnja

Sekularizam znači da se država ne miješa u vjerska pitanja i da isto tako spriječava da se vjerske dogme pretvore u političke zakone, Hrvatska je deklarativno sekularna država ali su njene zakonodavne i izvršne institucije pod indirektnim uticajem crkve. Hrvatski Sabor je npr. usvojio već pomenuti zakon o zabrani rada nedeljom pod direktnim lobiranjem crkve.

Sekularizam znači da je vjerovanje ili nevjerovanje privatna stvar svake osobe i da se žene i muškarci ne legitimiraju u svom javnom djelovanju preko svoje vjerske pripadnosti, što u Hrvatskoj itekako nije slučaj, pogotovo među javnim ličnostima i rukovodiocima. Dvometarske svijeće na hodočašćima u rukama političara su neizostavna koreografija. Saborska govornica se nerijetko pretvara u propovjedaonicu sa koje se ističe čak i lično katoličanstvo u svrhu argumentiranja svojih zakonodavnih odluka. Političari, okićeni krstovima revno i dakako uz punu medijsku pratnju kolektivno obilježavaju crkvene praznike i nastoje se što bolje uklopiti u okvir koji vladajuća crkva zadaje svojim uputama.

Sekularizam znači da vjerujuće i nevjerujuće osobe imaju isti tretman, uključujući oglašavanje na javnim prometalima. Jedna mala ženska udruga u Hrvatskoj nedavno se priključila evropskoj ateističkoj kampanji, u sklopu koje je, po uzoru na kampanje u najvećim evropskim gradovima, unajmljeno sredstvo gradskog prevoza (u ovom slučaju tramvaj) na kojem je istaknut natpis "bez boga i bez gospodara". Iako je procedura unajmljivanja reklamnog tramvaja bile regularna i u skladu sa svim propisima, uticaj crkve u Hrvatskoj je ipak prevelik, što je pokazalo zadržavanje tramvaja koji na sebi ima natpis koji "vrijeđa pobožne uši većine", na zagrebačkim ulicama svega nekoliko sati.

Tramvaj je uklonjen uz niz besmislenih opravdanja od koji je samo jedno bilo iole validno, i to ono da unjamljivač reklamnog prostora nije potpisan ispod reklame. Iako je kasnije predočen odgovarajuč potpis, tzv sekularni tramvaj više nikada nije vozio zagrebačkim ulicama. Toliko o slobodi i jednakom tretmanu svih u sekularnoj Hrvatskoj.

Sekularizam znači i to da uprava bilo kojeg preduzeća, a najmanje onog javnog u vlasništvu građana, u kapitalističkom sistemu privređivanja, pred plimnim valom nadolezeće recesije o kojemu javna televizija u udarnim terminima donosi iscrpne vijesti, ne može primijeniti takvu autocenzuru da odbaci poslovnu etiku i zaradu jer im se poruka ne čini opšteprihvaćenom.

Sekularizam znači da nema neprijateljstva ni prema kojoj religiji, ali ni prema ateizmu ni agnosticizmu. Pa ipak, iako su ateisti i agnostici u manjini, vrh Katoličke crkve i vjerski mediji redovito javno, kao i kroz druge elektronske i printane medije, ali i tokom propovjedi, upozoravaju na opasnost od protuvjerskih tendencija. U Hrvatskoj postoje i zakonski propisi koji u velikoj mjeri ignoriraju stajališta nereligioznih osoba, ali i liberalno orijentiranih vjernika.

Sekularizam znači da se u javnim prostorima postavljaju kao službeni oni simboli koji su zajednički svim građanima, a ne samo jednoj vjerskoj zajednici pa bila ona i većinska. U Hrvatskoj se dešava nešto sasvim suprotno. Raspela se nalaze u skoro svakoj učionici u svim školama, vjerski simboli, uglvnom crkveni i to oni katolički, većinom raspela, vise sa zidova svih javnih institucija, sudova, javnih ureda i bolnica.

Sekularizam znači i nemogućnost da javna televizija, ona ista koja o recesiji u inozemstvu izvješćuje sve iscrpnije i u minutaži obrnuto proporcionalnoj vremenu do lokalnih izbora, u centralnom dnevniku tonom i slikom potpuno pređe preko činjenice da je npr Ženska mreža obilježavanjem Međunarodnog dana žena započela kampanju za poštivanje ustavne odredbe o odvojenosti države i crkve.

"Nije tajna a ni iznenađenje kako institucionalna Crkva misli da jedino ona zna i u pravu je oko svega u vezi postanka života na Zemlji kao i oko toga na kojim bi vrijednostima trebalo počivati ljudsko društvo, uključujući naravno i to kako bi ono trebalo biti uređeno. Katolička Crkva u Hrvatskoj nije izuzetak a u odnosu na dijelove njene institucije koji djeluju u drugim zemljama, ostvarila je svakovrsne i vrlo značajne probitke, tolike da joj vjerojatno zavide. Dio tih je uglavljen sporazumima između Sveze Stolice i Republike Hrvatske a dio je rezultat vještog iskorištavanja turbulentnih događanja u Hrvatskoj nastalih početkom devedesetih i kasnije bolesne potrebe novonastalih političkih elita da joj se umile i tako zadobiju njenu podršku" - ističu na službenim stranicama Koalicije za Sekularizam.

Samo nastajanje Koalicije za sekularizam koja okuplja nemali broj organizacija i pojedinaca, u trenutcima kada su institucije vlasti, pod dirigentskom palicom katoličke crkve, izrevoltirane sekularnim tramvajem, satanizirali organizatore akcije, dovoljno govori i o prijekoj potrebi hrvatskog društva da sa deklarativne pređe na primjenjenu sekularnost.

Većina članica Koalicije za sekularizam dijele mišljenje da je upravo strah aktualne vlasti da joj se ne zamjeri, barem ne previše, ohrabrio Crkvu da sve otvorenije atakira na državne institucije i pokuša se staviti iznad njih. Kad god bi se u Hrvatskom Saboru donosili zakoni koji joj nisu po volji, Crkva bi dizala svoj glas. Jer se još uvijek nije pomirila sa sekularnim karakterom hrvatskog društva, Crkva i dalje pokušava promijeniti svoj ustavni položaj, srećom bezuspješno. Možda zato ili zato što drugačije ne zna, svaki svjetonazor različit od svoga nastojat će prikazati ostatkom komunističkog mentaliteta pa bi se shodno tome i oni koji se s Crkvenim svjetonazorom ne slažu valjda imali smatrati komunistima.

Ateisti, agnostici, sekularisti i ostali članovi/ice hrvatskog društva koji se odbijaju povinovati društvenim normama koje kroji katolička crkva u Hrvatskoj, dakle, imaju pravo da šute, imaju pravo dobro skrivati činjenicu da su to što jesu odnosno nisu ono što bi trebalo da budu, a ako to uspješno ne učine svatko ih može time raspaliti kako i kad hoće jer je navodno uvrijeđen u svome vjerskom osjećaju.

• OneWorldSEE, 18. 6. 2009.