Što je medij tramvaj godinama poručivao stanovništvu grada Zagreba i okolice? Da je u redu, osim pisati i čitati nepismene i loše sročene slogane, kockati se, aludirati na veličinu muškog spolovila, prepuštati se seksualnom razvratu, uživati u erotiziranim fotografijama pjevačica i glumica te, za žene, i sam težiti takvom izgledu, težiti statusnim simbolima i novcu, pogoniti  male kućanske aparate na baterije, ljenčariti kod kuće gledajući televiziju, listati novine s aktualnim tračevima ...

Ovaj post bi se mogao zvati i Kako se slagao Zagreb ili Kako se slagao Zagreb, kako hoćete. Tko laže u prije par dana proizvedenoj aferi uklanjanja slogana Bez boga, bez gospodara sa zagrebačkog tramvaja? Lažu oni koji su tražili da ga se ukine kao i oni koji su ga ukinuli. Tramvaj koji valjda još čuči u nekom od zagrebačkih spremišta za tramvaje i čeka skidanje neprikladnih sadržaja i prelakiravanje bio je na jedan dan medij poruke, kao što je svaki dan svaki od stotinjak tramvaja, koliko ih valjda prometuje gradom, prenosi neku od (prihvatljivih) poruka. Kako živimo u društvu zanimljivo mozaički složenom elementima od konzumerizma do (racionalne) posvećenosti svetačkom i slijeđenja posvećenog te (iracionalne) jeftine psihologizacije života i smisla kroz katoličke velike priče, zanimljivo je vidjeti kako se ti dijelovi mozaika slažu na stjenkama zagrebačkih tramvaja. Jer, možemo tvrditi da su tramvaj, ili tramvajski vozni park, vozni red, shema kretanja tramvaja, u bitnome povezani s pulsom gradskog života. Svojim ulascima, izlascima, komunikacijom, koncentriranjem oko tramvajskih stanica, građani tramvaju daju novu dimenziju, on više nije puko prometalo nego i simbol – grada, mobilnosti, dostupnosti, integriranosti, odnosa, reda, uspomena.

Puno nas sjeća se krmeljavih jutara i pospanih popodneva i večeri u drndavom tramvaju, skretanja i cijuka po tračnicama, sretnih, melankoličnih, anksioznih trenutaka iščekivanja dana u koji idemo ili rezimiranja dana koji je za nama u tih desetak, dvadesetak ili tridesetak minuta dok piljimo kroz prozor i gledamo kako se vani smjenjuju zgrade i ulice. Neki se građani sjećaju neudobnih tramvaja s drvenim sjedalima (nekad su svi tramvaji bili kao današnja uglasta dvanaestica), i plavih, neoslikanih tramvaja, te godina kada su se počeli uvoditi niskopodni tramvaji s tapeciranim sjedalima i kada su ulice preplavili šareni tramvaji oslikani reklamama. Neke reklame su bile takvih dimenzija da su im dijelovi prelazili rubove stijenki i protezali se po prozorima. Ti su uvijek bili poseban doživljaj. Jedna reklama, meni baš simpatična, sadržavala je slogan "Tko se vozi u ovom tramvaju, taj je u banani", "Ovaj tramvaj ide na banane", a Bananka (sjećate se, Bananko banana, moja je hrana?) na priloženoj ilustraciji na tramvaju konzumirao je majmun.

Osim ovih, pobrojat ću još neke od reklamnih slogana i naziva marki koji su bili dostojni tramvaja i održali se na njima sve dok ih je naručitelj plaćao, a većina njih protezala je svoju poruku preko čitavog tramvaja, prednjeg dijela i kola, i , just for the record, nitko protiv njih nije protestirao, proglašavao ih infantilnima, neprimjerenima ili pretjeranima: Gogs – automat klub; Teško im je odoljeti – Bata; Za one s VEĆIM ambicijama – Libertas (većim izvorno naglašeno); Kika, a kamo drugdje!; Samsung – imate čaroban dodir; Više energije – Varta; Vivax – život je doma; Story – stvara ovisnost; Ornel – aphrodisiac; Lana (Jurčević) – pronađi me; Mango – Penelope (s otiskom usana glumice Penelope Cruz); Oglasnik Automoto – Diviti ću se vašem autu za novac; Max tv – fantastični svijet zabave; Lee – make history; Golden Sun Casino.

Što je medij tramvaj godinama poručivao stanovništvu grada Zagreba i okolice? Da je u redu, osim pisati i čitati nepismene i loše sročene slogane, kockati se, aludirati na veličinu muškog spolovila, prepuštati se seksualnom razvratu (jer za stvaranje djece afrodizijak u odjeći za dnevnu uporabu i nije prijeko potreban), uživati u erotiziranim fotografijama pjevačica i glumica te, za žene, i sam težiti takvom izgledu, preuzimati sudbinu u svoje ruke, težiti statusnim simbolima i novcu, pogoniti (vjerojatno suvišne) male kućanske aparate na baterije, ljenčariti kod kuće gledajući televiziju i to bez grižnje savjesti, listati novine s aktualnim tračevima i ne osjećati se loše ukoliko se tom grijehu prepustite ponovo i postanete ovisni.

Gdje su u tim reklamama i prikladnim porukama za građane grada Zagreba naputci katoličke crkve? Ako je razumljivo da naputci crkve nemaju što raditi na tramvaju, i da u stvari nisu niti potrebni u svakodnevnom životu modernog građanina, zašto nije razumljivo da građane, ili većinu građana, vrlo vjerojatno ne smeta slogan osmišljen za društvenu akciju, provokaciju i razmišljanje koji glasi Bez boga, bez gospodara? Ili su se protiv tog slogana još i više od građana pobunili oglašivači koji žele gospodariti njima? I tko su uopće ti građani koji su se navodno bunili protiv slogana? Koliko ih je bilo i kakvog su profila bili? Jesu li ostavili svoje ime i prezime?

Čisto kao naputak za smjer razmišljanja o građaninu koji je mogao protestirati zbog slogana, pogledajte jedan primjer takvog ulaganja protesta:

Ako se u Zagrebu budete htjeli voziti tramvajem, predlažem Vam da pripazite, pa da ne uđete u tramvaj kojega su oslikali prezervativom. Bilo bi lijepo kada bi svi izbjegavali vožnju u tom tramvaju. U attachmentu Vam šaljem kopiju pisma koje sam uputio odjelu marketinga Zagrebačkog električnog tramvaja. Od njih sam čuo da im odobrenja za reklame na tramvaju izdaje Gradski ured za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze. Ovaj ured izdaje i odobrenja za jumbo plakate. Vjerojatno ste i Vi uočili besramne jumbo plakate po Zagrebu, pa sada znate kome se treba prigovoriti.
Saznao sam da mišljenja o prijedlozima reklama na jumbo plakatima i tramvajima izdaje Gradski zavod za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša. Adrese i telefoni na koje treba izraziti protest zbog tramvaja koji je oslikan prezervativom, odnosno zbog neprihvatljivih jumbo plakata: (u nastavku slijede imena osoba kojima se u takvoj situaciji obratiti, među kojima je prvi na listi Milan Bandić)

Tako kaže uzrujani građanin vjernik. Ako je suditi po njemu, možda ima nade za zagrebačke tramvaje, i možda moj prigovor nakon nekog vremena više neće stajati. Katolici, kojih u Hrvatskoj ima oko 89%, ovakvim bi postupcima mogli spriječiti besramno reklamiranje proizvoda koji zagovaraju raskalašen, površan, preopušten, preraznovrstan i individualizirani lifestyle , sve čega se sami vrlo vjerojatno svakodnevno klone.

Katolici moraju početi biti dosljedni, ako je u redu imati boga ili Boga za u crkvu, za pred rodbinom, za obrede života, seksualnog udruživanja i umiranja, i, što se voli reći, za svaki slučaj, u redu bi bilo zahtijevati da se s ulica grada uklone sadržaji koji osobu za svaki slučaj, ali ne slučajno, predanu takvom životnom odabiru, u stvari stalno odvraćaju od pravog puta: sadržaji koji pozivaju na ispijanje alkohola, slušanje svjetovne glazbe, gledanje seksa i života tuđeg na televiziji, trku za novcem i imanjem.

Ljudi predani ispravnom životu imaju pravo to zahtijevati. I trebali bi to zahtijevati, ne samo onda kada se na tramvaju pojavi slogan kojeg ne razumiju i koji naizgled vrijeđa.

Ako ipak tvrdimo da većina ljudi koji se deklariraju kao katolici u Hrvatskoj nisu baš tako zagriženi vjernici i u stvari su tek obični ljudi, od krvi i mesa, koji piju, seksaju se, imaju ljubavnice, vibratore i hodočaste u kladionice, onda molim da se kaže tko su bili građani koji su protestirali protiv slogana Bez boga, bez gospodara, koji su se osjetili uvrijeđenima i da se utvrdi mora li grad Zagreb, i Zagrebački holding, voditi brigu o njihovim vrijednosnim orijentacijama.

Ili se možda radi o tome, što mi se čini vjerojatnim, da je slogan uzburkao umove a da ni sami nisu znali zašto, nakon što je nekima od rukovodećih par građana svojim dojavama ubacilo bubu u uho, i slogan je počeo, odjednom (iako je uredno odobren, plaćen i instaliran na tramvaj) počeo djelovati kao nešto što će, nepotpisano i ne sasvim definirano i jasno sročeno, zbunjivati javnost, oglašivače i na mala vrata uvoditi nepotrebnu kompleksnost tamo gdje su stvari vrlo jasne: daj reklamu za konkretan predmet ili uslugu koju prodaješ, plati i vozimo ti je.

S idejama odite na ulice, organizirajte tribine ili crtajte grafite. Ne zajebavajte umorne ljude u odijelima s velikim plaćama iz gradskog proračuna. Oni nisu zaposleni da misle.

http://catwalk.blog.hr/
12. 3. 2009.