Ova je inicijativa odmah potresla javnost. Prepoznata kao nedvojbeno ateistička, odmah je polučila optužbu da se njome krše ljudska prava, da se časnim sestrama niječe ravnopravnost te za svođenje javnog dijaloga na gotovo ulični obračun. Prema riječima šefice ZET-ovog marketinga, građani su također reagirali na napadanje njihovih vjerskih osjećaja. Jasno je zašto priča u ovom trenutku gubi napetost i zašto svi znaju kako će završiti. Pružatelj usluge oglašavanja, javno poduzeće u vlasništvu građana Zagreba, zanemarujući bolje poslovne običaje i zakonske odredbe, smješta tramvaj u skladište daleko od očiju javnosti, a njegov glasnogovornik nimalo bogobojazno slaže pred cjelokupnom hrvatskom javnošću da se ništa takova uopće nije zbilo.

Kao što to često vole isticati vodeće perjanice hrvatskog javnog i političkog života, Hrvatska je katolička zemlja. Pa stoga nose dvometarske svijeće na hodočašća uz pratnju televizijskih kamera, sa saborske govornice ističu svoje katoličanstvo da bi argumentirali svoje zakonodavne odluke, okićeni križevima revno i dakako uz punu medijsku pratnju kolektivno obilježavaju crkvene praznike i nastoje se što bolje uklopiti u okvir koji vladajuća crkva zada svojim uputama stadu prije izbora.

Da bi uzvratili za pažnju i vidljivost koju dobivaju oglašavajući svoju vjersku pripadnost, pozivaju crkvene službenike u svako tijelo koje treba preporučiti ili izraditi neku mjeru, politiku i zakon, a specijalizirane posebice za seks, oplodnju i žensko tijelo. Po potrebi zaobilaze zakone i međunarodnopravne dokumente da bi omogućili crkveno oglašavanje, pa tako usprkos nedavno derogiranom Zakonu o zaštiti od buke nije bilo niti jednog tijela u Republici Hrvatskoj koje bi ograničilo upotrebu crkvene buke za oglašavanje osnovne djelatnosti Rimokatoličke crkve. Donose zakone koje pogoduju djelatnosti i promociji te iste strukture, čija pojavnost varira od organizacije civilnog društva preko poduzetnika i uvoznika pa do produžene ruke monarha strane države, i koja uživa brojne privilegije u svakoj od tih pojavnosti.

Prema razumijevanju velikog dijela hrvatske javnosti i njene političke elite, usprkos malecne i nejake brane izražene u Ustavu Republike Hrvatske kao odredbe o odvojenosti crkve i države, ako jedne skupine ima više, a naročito ako je ima značajno više, onda svih ostalih kao da i nema. Neka se uklope. Neka šalju djecu na vjeronauk. Neka se vjenčavaju u crkvi. Neka se ugodno smjeste pod raspela u učionicama i sudnicama. Neka prihvate vjerske norme ugrađene u zakone, jer ako su one dobre većini, moraju biti dobre i manjini. I najvažnije od svega, neka ne narušavaju opći sklad svojim disonantnim glasovima. Neka šute.

Sve ovo nas dovodi do boljeg razumijevanja kritičara slogana BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA, koji kaže da je slogan infantilan, a inicijativa ravna pozivu na ulični obračun. Maleni infantilni oglas na 4% površine samo jednog zagrebačkog prometala, nepoduprt nikakvom društvenom, javnom ili ekonomskom moći, da je poziv na ulični obračun?

Ateistička poruka u hrvatskom javnom prostoru je pojava koju je nemoguće prihvatiti. Ona vrijeđa i izaziva samim svojim postojanjem. Vjernici i dogme koje oni prihvaćaju su mjerilo, vrhovni kriterij koji ne treba i koji se ne smije preispitivati. Ateisti, dakle, imaju biti potpuno kuš, imaju dobro skrivati činjenicu da su ateisti, a ako to uspješno ne učine svatko ih može time raspaliti kako i kad hoće jer je navodno uvrijeđen u svome vjerskom osjećaju. Članak 40. Ustava koji jamči slobodno izražavanje vjere ili bilo kojeg drugog uvjerenja tumači se samo kao slobodno izražavanje vjere, po mogućnosti one jedine ispravne, državne.

Zađimo na područje fikcije i zamislimo da ateisti osjete uvredom svoga svjetonazora ogromne plakate sa granicama Hrvatske kao granicama molitvene zajednice. Zamislite da se potuže kako ih crkvena buka u šest ujutro ne samo budi, nego ih vrijeđa i zvonjava u podne. Zamislite da ih vrijeđa raspelo iznad glava rijetkih sedmogodišnjaka koji ne idu na vjeronauk nego trčkaraju školskim hodnicima. Osjetimo li svi nezamislivost situacije u kojoj bi uvrijeđeni ateist javno obznanio svoje duševne boli?

Upravo zbog toga što je takva situacija nezamisliva, samo jedan dan realizirani oglas BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA odlično je odabrana markacija za početak kampanje za sekularizam u Hrvatskoj. Neuspješno oglašavanje poruke koja proklamira potrebu za osobnom slobodom bez nametnutih autoriteta i postavlja čovjeka i ljudsku slobodu kao temeljno mjerilo, test je hrvatske snošljivosti. Hrvatska nije spremna dati ista prava svim građanima i građankama ne obazirući se na njihovu vjeroispovjest.

Sekularizam znači da se država ne miješa u vjerska pitanja i da isto tako sprječava da se vjerske dogme pretvore u političke zakone. Sekularizam znači da je vjerovanje ili nevjerovanje privatna stvar svake osobe i da se žene i muškarci ne legitimiraju u svom javnom djelovanju preko svoje vjerske pripadnosti. Sekularizam znači da vjerujuće i nevjerujuće osobe imaju isti tretman, uključujući oglašavanje na javnim prometalima. Sekularizam znači da nema neprijateljstva ni prema kojoj religiji, ali ni prema ateizmu ni agnosticizmu. Sekularizam znači da se u javnim prostorima postavljaju kao službeni oni simboli koji su zajednički svim građanima, a ne samo jednoj vjerskoj zajednici pa bila ona i većinska.

Sekularizam znači i to da uprava bilo kojeg poduzeća, a najmanje onog javnog u vlasništvu građana, u kapitalističkom sustavu privređivanja, pred plimnim valom nadolezeće recesije o kojemu javna televizija u udarnim terminima donosi iscrpne vijesti, ne može primijeniti takvu autocenzuru da odbaci poslovnu etiku i zaradu jer im se poruka ne čini općeprihvaćenom. Sekularizam znači i nemogućnost da javna televizija, ona ista koja o recesiji u inozemstvu izvješćuje sve iscrpnije i u minutaži obrnuto proporcionalnoj vremenu do lokalnih izbora, u centralnom dnevniku tonom i slikom potpuno pređe preko činjenice da je Ženska mreža obilježavanjem Međunarodnog dana žena započela kampanju za poštivanje ustavne odredbe o odvojenosti države i crkve.

Bojana Genov, Zamirzine, 10. ožujka 2009.